LEGIONELE
Legioneloze su oboljenja izazvana bakterijama koje se nazivaju Legionele.
Legionele su bakterije koje spadaju u porodicu Legionellaceae i rod Legionella i izazivaju oboljenja pod zajedničkim nazivom Legioneloze.
Do sada je identificirano 35 vrsta Legionella, a svaka od njih ima i podvrste (serogrupe). Ove su bakterije veličine 0.3-0.9 x 2-20 mikrometra (µm). Vide se samo pod mikroskopom. Legionele su prirodni stanovnici voda. Nađene su u jezerima i toplim izvorima, rijekama, mulju i vlažnom tlu. Tu se hrane organskom tvari koju proizvode fotosintetičke alge i drugi biljni svijet. Kao hranu koriste i druge bakterije, a poznate su i kao bakterije koje u svojoj prehrani koriste željezo. Imaju sposobnost da mogu rasti i razmnožavati se unutar jednostaničnih mikroorganizama. Tako unutar plavo zelenih algi i ameba u vodi legionele mogu dugo preživjeti. Legionele su u cistama ameba zaštićene od većine nepovoljnih uvjeta, pa i dezinficijensa. Stoga je uništavanje legionela vrlo težak zadatak.
U svom prirodnom okruženju, tj. vanjskim vodama, legionele nisu opasne za ljudsko zdravlje.
IZVOR I PUTEVI PRIJENOSA ZARAZE LEGIONELAMA
Legionele postaju opasne po ljudsko zdravlje nakon što uđu u sustave koji koriste vodu. To su najčešće topla voda za pranje, rashladni tornjevi (eng. cooling towers), ovlaživači zraka, bazeni s pjenom (jacuzzi, wirlpool, spa) i neki drugi sustavi u klima uređajima u kojima su se stvorili povoljni uvjeti za razmnožavanje legionela.
Povoljni uvjeti za razmnožavanje legionela su:
temperatura vode od 20oC do 47oC, bakterijsko ili drugo organsko onečišćenje, hrđa ili drugi kemijski elementi koji pogoduju rastu legionela (npr. fosfatni omekšivači)stagnacija vode u „slijepim“ završecima (spremnici, kante s omekšivačem, slijepe cijevi i sl.)
U sustave koji koriste vodu unutar zgrada legionele najčešće ulaze prilikom oštećenja vodovodnih cijevi i ulijevanja površinskih voda, te uslijed neispravnog spoja potrošne vode na protupožarni hidrant ili neku drugu “tehničku vodu”. Ukoliko se površinske nekondicionirane vode upotrebljavaju u nekom od sustava koji koristi vodu u zgradama, u njima se mogu naći legionele. Ne smije se isključiti mogućnost ulaska legionela u ove sustave i kondicioniranom vodom za piće, jer legionele mogu preživjeti koncentracije klora u pitkoj vodi.
Uvjete za svoj rast i razmnožavanje legionele najčešće nađu u sanitarnoj toploj vodi, rashladnim tornjevima, grijanim bazenima sa pjenom i ovlaživačima zraka u prostorijama ili vezano uz neku medicinsku opremu (respiratori, inkubatori).
Infekcija legionelama prenosi se zrakom i to infekcionim aerosolom, koji se stvara prilikom tuširanja i pranja na slavinama, raspršivanjem vode u rashladnim tornjevima i ovlaživačima zraka, te aerosolom koji se stvara iznad bazena s pjenom. Ljudi će se zaraziti ako udišu infekciozni vodeni aerosol u kojemu se nalaze legionele.
Najčešći put prijenosa legionela u svijetu, a i u Hrvatskoj je potrošna topla voda.
KLIMA UREĐAJI KAO PUT PRIJENOSA ZARAZE LEGIONELAMA
Klima uređaji mogu prenositi legionele kroz zgradu u velikim centralnim sustavima za klimatizaciju Najčešće u samim klima komorama i kanalima kojima prolazi zrak nema razmnožavanja legionela, već oni služe samo kao put prijenosa legionela. Iznimka mogu biti ovlaživači zraka koji se nalaze u sklopu klima uređaja i koji u iznimnim slučajevima mogu podržavati rast legionela.
Praktično valja znati da je svuda u svijetu, pa i u Hrvatskoj, kada se govori o klima uređajima, kao putu prijenosa legionela, izvor legionela u rashladnim tornjevima (coolin towers), koji mogu biti dio sustava za klimatizaciju, ali to nije uvijek slučaj.
Rashladni tornjevi su tehničke naprave koje služe tome da vodu, koja se zbog svoje funkcije rashlađivanja nekog tehničkog sustava, sama zagrijala, rashlade. Takvi rashladni tornjevi, koji se uvijek nalaze izvan zgrade (na krovu ili u okolici zgrade) mogu se naći u zgradama sa velikim frižiderima (hoteli, industrija hrane, bolnice i sl.) koji hlade kompresore sa vodom ili pak to mogu biti rashladni tornjevi koji hlade vodu za kompresore klima uređaja. Rashladni se tornjevi koriste u mnogim dugim industrijskim pogonima i svi imaju istu funkciju. Zagrijana voda u zatvorenim cijevima, iz procesa u kojem hladi neki kompresor, dolazi do tornja. Voda se u tornju raspršuje pomoću mlaznica u fini aerosol, koji pada na dno tornja u jedan bazen. Toranj je porozan, tj. ima otvore za zrak i ima ventilator, koji dodatno hladi raspršenu vodu.
U toplijim mjesecima, temperatura vode u tornju je povoljna za rast i razmnožavanje legionela. Ako se toranj redovito ne čisti i ne voda ne dezinficira, u vodi tornja nakuplja se prljavština iz okoline, lišće, perje i drugi anorganski i organski otpad, koji pogoduje rastu legionela. Legionele koje se namnože u tornju nalaze se u vodenom aerosolu u okolici tornja. Ljudi izloženi ovom aerosolu mogu oboljeti od legionarske bolesti. Vjetrom nošen aerosol može dosta daleko putovati i zaraziti ljude koji se nalaze u blizini tornja, ali i stanovnike susjednih zgrada i prolaznike. Ukoliko se u blizini takvog tornja nalaze zrakolovke koje uzimaju vanjski zrak za klima uređaj, tada infekciozni vodeni aerosol iz tornja može putem zrakolovki uči u klima uređaj i proširiti se po zgradi te inficirati ljude unutar zgrade.
Kao što je gore rečeno, ovlaživači zraka unutar klima komora mogu biti mjesta razmnožavanja legionela, ali to je iznimno. Kako bazeni s vodom za ovlaživanje mogu sadržavati i druge bakterije i gljive to ove valja redovito čistiti i dezinficirati, te puniti s čistom vodovodnom vodom. Sustavi koji koriste paru za ovlaživanje zraka su bezopasni.
Rashladne tornjeve valja smjestiti daleko od zrakolovki, te ih redovito čistiti i dezinficirati klornim preparatima. Preporučuje se zamijenjivati rashladne tornjeve koji koriste vodu s onima koji hlade nekim drugim medijem. Neke zemlje zabranjuju rashladne tornjeve u krugu bolnica. Redovito valja čistiti i dezinficirati ovlaživaće zraka, te upotrebljavati sterilnu vodu za ovlaživanje (obavezno u zdravstvenim ustanovama) ili vodu kvalitete one za piće
SMPTOMI BOLESTI KOJE IZAZIVA LEGIONELA
Infekcija legionelama može proći bez vidljivih simptoma, može izazvati blagu bolest sličnu gripi (Pontiac groznica) i kliničku sliku u kojoj dominira upala pluća uz oštećenje mnogih unutarnjih organa (legionarska bolest).
Legionarska bolest je po prvi puta prepoznata 1976. godine, kada je u jednom hotelu u Philadelphiji (SAD) oboljelo 180 sudionika godišnjeg skupa ratnih veterana – legionara. Od posljedica teške upale pluća 29 je osoba umrlo. Po oboljelima u ovoj epidemiji bolest je i dobila ime.
Iz pluća oboljelog i umrlog u ovoj epidemiji izolirana je nova, do tada nepoznata bakterija koja je dobila ime – Legionella pneumophila.
Legionarska bolest nastaje u razdoblju od 2-10 dana nakon što je osoba udahnula legionele. Bolest počinje sa slabošću, lošim osjećanjem, pospanošću i glavoboljom, te temperaturom od 39oC-40.4oC. Proljev se može javiti kod polovice pacijenata, često uz bolove u trbuhu. Suhi je kašalj prisutan kod većine oboljelih, nakon dva do tri dana od početka simptoma, a nakon toga se pojavljuje i gnojni iskašljaj. Tada već pacijent ima upalu pluća, koja se može vidjeti na rendgenskoj slici pluća. Infekcija se može proširiti krvlju i limfnim putovima po čitavom organizmu. Jedna trećina pacijenata pokazuje psihičke promjene poput mentalne bolesti (pospanost, konfuziju, jaka uznemirenost, dezorijentaciju, depresiju, nemogućnost govora, emocionalnu labilnost, halucinacije, gubitak pamćenja i sl.). Može doći i do teškog oštećenja centralnog živčanog sustava, kome i smrti.
Od legionarske bolesti najčešće obolijevaju osobe oštećenog imuniteta, pušaći, te oni skloni pretjeranoj konzumaciji alkohola. Pod povećanim su rizikom i ljudi koji boluju od kroničnih bolesti, a češće obolijevaju muškarci. Bolest mogu dobiti i svi drugi izloženi infekciji legionelama, ali kod mladih i zdravih osoba, rizik od obolijevanja je znatno manji.
Ako se legionarska bolest pojavi u bolnici (kao posljedica izloženosti infektivnom aerosolu u bolnici), što je u svijetu često, a pogotovo ako se pojavi u epidemijskom obliku, može se očekivati da će od ove bolesti umrijeti i do 40% oboljelih. Smrtnost je manja u epidemijama koje nastaju u općoj populaciji.
LEGIONARSKA BOLEST
Bolest je po prvi puta prepoznata 1976. godine, kada je u jednom hotelu u Philadelphiji (SAD) oboljelo 180 sudionika godišnjeg skupa ratnih veterana – legionara. Od posljedica teške upale pluća 29 je osoba umrlo. Po oboljelima u ovoj epidemiji bolest je i dobila ime.
Iz pluća oboljelog i umrlog u ovoj epidemiji izolirana je nova, do tada nepoznata bakterija koja je dobila ime – Legionella pneumophila.
Legionarska bolest nastaje u razdoblju od 2-10 dana nakon što je osoba udahnula legionele. Bolest počinje sa slabošću, lošim osjećanjem, pospanošću i glavoboljom, te temperaturom od 39oC-40.4oC. Proljev se može javiti kod polovice pacijenata, često uz bolove u trbuhu. Suhi je kašalj prisutan kod većine oboljelih, nakon dva do tri dana od početka simptoma, a nakon toga se pojavljuje i gnojni iskašljaj. Tada već pacijent ima upalu pluća, koja se može vidjeti na rendgenskoj slici pluća. Infekcija se može proširiti krvlju i limfnim putovima po čitavom organizmu. Jedna trećina pacijenata pokazuje psihičke promjene poput mentalne bolesti (pospanost, konfuziju, jaka uznemirenost, dezorijentaciju, depresiju, nemogućnost govora, emocionalnu labilnost, halucinacije, gubitak pamćenja i sl.). Može doći i do teškog oštećenja centralnog živčanog sustava, kome i smrti.
Od legionarske bolesti najčešće obolijevaju osobe oštećenog imuniteta, pušaći, te oni skloni pretjeranoj konzumaciji alkohola. Pod povećanim su rizikom i ljudi koji boluju od kroničnih bolesti, a češće obolijevaju muškarci. Bolest mogu dobiti i svi drugi izloženi infekciji legionelama, ali kod mladih i zdravih osoba, rizik od obolijevanja je znatno manji.
Ako se legionarska bolest pojavi u bolnici (kao posljedica izloženosti infektivnom aerosolu u bolnici), što je u svijetu često, a pogotovo ako se pojavi u epidemijskom obliku, može se očekivati da će od ove bolesti umrijeti i do 40% oboljelih. Smrtnost je manja u epidemijama koje nastaju u općoj populaciji.
Legionarska bolest javlja se sporadično i u epidemijama. Sporadična se oboljenja registriraju kroz čitavu godinu. Epidemije se češće javljaju u toplijim mjesecima, na što sigurno utječu povoljne temperature vanjskih voda za razmnožavanje legionela, te turizam i ekspozicija infekciji u hotelima. U epidemijama legionarske bolesti razboli se od 0.1% - 5% izloženih infekciji, a ove su stope znatno više za Pontiak groznicu i dosežu 95% oboljelih među izloženima. U tablici 1 je prikaz registriranih epidemija legionarske bolesti u Hrvatskoj, gdje dominiraju epidemija u hotelima, a koje su nastale putem tople vode. Klima uređaji nisu bili put prijenosa legionela niti u jednoj epidemiji, ali je kod pojedinačnih oboljenja utvrđena izloženost klima uređajima (rashladnim tornjevima) u kojima su legionele nađene.
U svijetu su registrirane mnogobrojne epidemije Ligionarske bolesti nastale putem rashladnih tornjeva, kao i one koje su nastale infekcijom legionela iz ovlaživača zraka. Najveća ikad registrirana epidemija legionarske bolesti sa više od 800 oboljelih (od toga 449 potvrđenih infekcija legionelama) registrirana je u gradu Murcia u Španjolskoj u lipnju 2001. godine. Bolesnici su se zarazili udišući inficirani aerosol koji se širio iz rashladnog tornja gradske bolnice.
U Hrvatskoj epidemije Legionarske bolesti dominiraju u hotelima gdje se najčešće prenose putem tople vode. Nisu rijetki pojedinačni slučajevi infekcije uzrokovane izloženosti klima uređajima u kojima su nađene legionele.
PONTIAC GROZNICA
Pontiac groznica je blaži oblik infekcije bakterijom legionella sp.
Naziv je dobila po epidemiji koja je izbila 1967.god. u gradu Pontiac, u američkoj država Michigen.
Inkubacija traje 5 do 66 sati, najčešće 24 sata. Simptomi su slični gripi: temperatura, glavobolja, ponekad kašalj, bol u prsima i mišićima. Bolest traje 7 dana i ozdravljenje je potpuno bez terapije.
